Napravljeno za scenu, iz same scene.

Za mene je kalistenika prostor u kojem se susreću tijelo i misao, disciplina i sloboda, snaga i ranjivost. Svijet u koji sam jednom zakoračio vjerujući da ću naučiti vladati vlastitim tijelom, a u kojem sam, neočekivano, počeo učiti o sebi.

Vremenom se mijenjao i moj odnos prema njoj. Poput vina koje sazrijeva, nije nužno postajao snažniji, nego dublji, slojevitiji i bogatiji po utisku koji ostavlja na mene. Ono što sam nekada posmatrao kao granicu, danas vidim kao mogućnost.

Shvatio sam da sazrijevanje u sportu nije trenutak u kojem konačno sve razumiješ i možeš, nego sposobnost da iznova preispituješ ono što si mislio da znaš i ono što si vjerovao da možeš.

Da rast nije uvijek kretanje naprijed. Ponekad je to promjena pogleda. Ponekad prihvatanje. A ponekad hrabrost da preispitaš vlastita uvjerenja i napraviš prostor za neka nova.

„U moje vrijeme“ — dovoljno sam star da ovo izgovorim 😁. Počeo sam trenirati u uslovima koji se teško mogu nazvati uslovima. Ali bio sam kreativan, sretan i, očigledno, dovoljno snalažljiv. Kalisteniku sam doživljavao kao igru, kao nešto što radim iz čiste radosti.

A onda, kako je zajednica širom svijeta, pa i Balkana, rasla, tako su rasli i naši apetiti. Za više, bolje, teže, impresivnije. A s njima, nerijetko, i ego. Gotovo neprimjetno počeo sam se pretvarati u ono što se od mene očekivalo. Napredovao sam, ali sam se sve manje zabavljao, jer nisam birao ja, nego trendovi.

Danas taj isti put prepoznajem kod drugih. Ponekad se i nasmijem, ne njima, nego sebi iz tog vremena. Jer znam da su određene faze gotovo neizbježne i da se, ako dovoljno dugo ostanu na svom putu, možda ponovo sretnu s radošću zbog koje su nekada počeli. Baš kao što sam se i ja sreo, i ovaj put joj ne okrećem leđa.

Zanimljivo je da je i sama kalistenika prolazila kroz slične faze. U vrijeme mojih početaka nicali su parkovi, nastajale zajednice, organizovala se takmičenja. Sve je djelovalo živo, gotovo nezaustavljivo. A onda je dio te energije utihnuo. Zajednice su se gasile, takmičenja nestajala, a sprave u parkovima polako hrđale.

I evo nas ponovo. Nove generacije otkrivaju ono što su prethodne već znale, a možda usput i zaboravile: da vrijednost ovog sporta ne zavisi od njegove popularnosti, niti od vremena u kojem živimo.

Možda je upravo u tome njegova najveća ljepota. Može biti obična igra u parku ili ozbiljna karijera. Gotovo besplatan ili izuzetno zahtjevan. Jednostavan u svojoj suštini, a beskrajno složen u mogućnostima koje pruža. Ne traži od nas da svi budemo isti, niti da idemo istim putem.

Ostavlja nam slobodu da pronađemo vlastiti put. A meni je upravo ta fleksibilnost oduvijek bila njegova najveća snaga.

Razmišljajući o godinama iza sebe i susrećući se s mlađim i starijim generacijama, bilo mi je zanimljivo da mnogi nemaju predstavu koliko je kalistenika, sport nastao na ulici, zapravo fascinantna i koliko je njena istorija posebna i duboka. I parkovi u kojima treniramo imaju svoje pokretače, generacije prije nas zaslužne za to što imamo.

Ono što su oni započeli treba nastaviti, ali kako nastaviti ako nema traga šta je zapravo započeto? Upravo tu, između ljudi koji su započeli ideju i ljudi koji je danas mogu nastaviti, postojao je prazan prostor.

Calisthenics Balkan je zamišljen da objedini generacije, istoriju, sadašnjost i ono što tek dolazi na jednom mjestu, i da ostavi trag. Kako je ideja rasla, rasli su i problemi koje je trebalo riješiti.

• Ne znaš gdje se trenira

  Mapa parkova s fotografijama i recenzijama, i parkovi blizu tebe. Ako parka još nema na mapi, možeš ga dodati da ga neko sljedeći pronađe.

• Ne znaš ko još vježba isti pokret, u tvom ili drugom gradu

  Profili atleta i imenik po gradovima: predstavi se javno, bilježi vještine i rezultate, dijeli napredak i motiviši druge, a i sebe.

• Ekipe su razbacane po grupama i pričama

  Klubovi i ekipe na jednom mjestu, s terminima treninga i zahtjevom za članstvo.

• Takmičenja se teško nalaze, a organizatori i takmičari teško nalaze jedni druge

  Događaji i takmičenja iz regiona na jednom mjestu, da se organizatori i takmičari lakše povežu na obostranu korist.

• Rezultati nestanu čim takmičenje prođe

  Istorija rezultata i rekorda, takmičarskih pa i svjetskih dostignuća, svaki uz izvor i dokaz. Trag koji se ne briše.

• Treneri i klijenti, sudije i organizatori ne nalaze jedni druge

  Treneri se predstave i nađu nove klijente, a klijenti trenera. Sudije postanu vidljive, pa ih druge organizacije mogu angažovati.

• Istorija i znanje su rasuti

  Vodič kroz kalisteniku, Atlas vještina te članci i pisani intervjui sa scene, u kojima nesebično dijelim iskustva, svoja i tuđa.

Za sve ovo, pa i više, potreban je kontinuiran rad zajednice: da se podaci kroz vrijeme upisuju i ostanu trajno utisnuti, kao nešto čemu se uvijek možemo vratiti i od čega imamo stalnu korist.

Platforma je već velika i ima mnogo mogućnosti, ali još mnogo ideja leži baš u tebi. Spreman sam da ih čujem, pa mi se slobodno javi ako želiš da doprineseš daljem razvoju na bilo koji način!